Neobično sunčan i topao januarski dan. Uz jutarnju kafu, koju pijem dok moja djevojčica spava, a muž je već otišao na posao, pregledam stranice na društvenim mrežama.
Odgovaram na poruku koja me čekala i onda nastavljam s kafom. Ne želim puno provoditi vremena na internetu odmah ujutro jer se želim na miru pripremiti za novi dan.
Čekam i neke mailove tako da ću se tome posvetiti u drugom dijelu dana.
Sinoć sam editovala i pripremila video koji ću danas objaviti tako da sam i tu mirna. Mnogi ne vide ovaj dio posla koji mi uzima vremena skoro i kao izrada slika. Sretna sam što je i muž dio ekipe jer mislim da ne bih sve stizala sama.
Nakon kafe prilazim radnom stolu gledajući sliku koja je u toku izrade, negdje na pola puta. Razmišljam da li da pređem na naredni korak dubljenja ili da dodam još detalja. Baš sinoć smo o tome pričali i diskutovali. Muž reče da ne dodajemo ništa jer ima motiva koji su bogati sami po sebi, ali ja bih uvijek još nešto. Odlučih da stoji do večeras jer ionako do isporuke ima desetak dana. Što bi rekli “nek ohladi”.
U tome trenutku moja djevojčica se probudila tako da na scenu stupa druga uloga, a to je uloga majke. Dok obavljamo sve jutarnje formalnosti uspijem odgovoriti na neke poruke sa stranice. Budući da je baterija na mobitelu pri kraju odlučih da se obučemo i izađemo vani, ostavivši mobitel da se puni. Prijat će nam šetnja i boravak na suncu. Koliko god nam je tehnologija potrebna moram znati granicu i uživati u „običnim“ stvarima: suncu, šetnji, zraku, snijegu…
Vidno umorne, ali sretne, ušle smo u kuću i sa takvim merakom popile čokoladno mlijeko. Nekad i mi „stariji“ moramo se ponašati u skladu sa svojom djecom i prepustiti se njima. Čekala me poruka uz obavještenje da su vizitke spremne za preuzimanje. Nije prvi put da ih printam, ali sada su drugačije sa izmjenjenim logom i bojama i zbog toga sam bila posebno uzbuđena. Nevjerovatno je kako mi ovakve sitnice poprave raspoloženje. Iako sam ih sama radila znam kakve su, ali jednostavno taj osjećaj kad ih držiš u ruci i kada su opipljive, se ne može opisati.
Mnoge stvari učim u hodu pa tako i dizajn loga i vizitki. Svjesna sam da to nije na nivou profesionalizma i da postoje ljudi koji su plaćeni za to, ali dok ne steknem neke bolje uslove imam namjeru i to podići na veći nivo. Bitno je da napredujemo, širimo svoja znanja, jer danas kao nikad nismo uslovljeni diplomama. Mnoge stvari su nam dostupne i zašto to ne iskoristiti. Tek kada čovjek počne istraživati shvata koliko stvari ne zna, ali zar to i nije svrha ovog života: Učiti, rasti i bivati boljim iz dana u dan.
Vaša Ajla
